Dolomiti – raj za ljubitelje planina

Već godinama supruga i ja maštamo o tome da planinarimo u Dolomitima. Ona je pročitala valjda svaki blog i putopis koji postoji, a kako se početak školske godine ubrzano bližio, pala je odluka da početkom devetog mjeseca konačno idemo na sam sjever Italije. Planirali smo odlazak u nadi da neće biti previše ljudi, ali i zato jer nismo baš oduševljeni za zimskom varijantom Dolomita (ceste, hladnoća, snijeg itd). Putopis je ovoga puta fotkan Canonom i 24-105mm (umjesto mojim putnim Fuji X100F) iz očitih razloga.

Kada smo tražili smještaj bili smo razočarani cijenom smještaja na Bookingu, ali tada nam je sinulo da potražimo smještaj na AirBNB i našli smo predivnu kuću u selu Panchia (Cassa delle Farfalle).

Tijekom boravka na Dolomitima svaki dan smo planirali drugo planinarenje. Imali smo sreće s prognozom jer je prije našeg dolaska gore dva tjedna padala kiša! Tijekom naših šest dana u Dolomitima imali smo samo dva dana koja su bila kišna (od polovice dana do večeri).

(pred dolazak u smještaj smo počeli stajati u selima i guštati u viđenom)

(iduće jutro nakon puta u našem selu)

(ovakve špine su vrlo česte i nude pitku, hladnu vodu s obližnjih izvora – naša voda s Marmolade)

Prvi dan smo krenuli prema lago di Braies ali nismo bookirali online parking (40€) jer smo mislili da to možemo na licu mjesta, no nije postojala ta opcija. Zato smo odlučili ‘zarotirati’ dan i prvo otići na lago di Sorapis, a zatim se kasnije poslijepodne spustiti na lago di Braise. To je bio pun pogodak! Na putu prema Sorapisu je lago di Misurina gdje smo stali napravili par fotki. Dodatna priča s Misuronom jest da smo kasnije tu na povratku malo prije 18h došli na kavu ne znajući da se kafić zatvara u 18h. Talijani su nas oduševili svojom srdačnošću u komunikaciji. Ne samo da su nam dozvolili da naručimo nego su nam rekli da vani slobodno ostanemo koliko želimo, samo da šalice/čaše pustimo blizu ulaza. Supruga je uživala na cijelom izletu jer smo gotovo na svim mjestima mogli naručiti neku varijantu kave s mlijekom bez laktoze (ili soja ili zob). Kako je intolerantna na laktozu za nju je to velika stvar, a kod njih je to najnormalnija ponuda!

(gdje god pronađete krave prvo ćete čuti njihov orkestar zvonima)

(lago di Misurina i klasična foto-razglednica)

(jedan od mnogih kadrova koji su vrlo česti na planinama, a svaki pogled odmara dušu)

 

Kada smo htjeli krenuti na Sorapis, najteže je bilo naći parking (uz cestu, nema nikakvog online bookinga, snađi se druže). Sama staza je srednje zahtjevna, a pri kraju se rukama drži za sajle. To jutro je padala kiša, stoga je bilo malo zeznuto jer se s desna držite za sajlu, a na zadnjoj dionici prema jezeru s lijeve strane je doslovno provalija. Put jest dovoljno širok (+ sajle) da se može normalno hodati no ako se bojite visina ovo možda nije idealna staza za vas.

S druge strane bilo nam je čudno priviknuti se koliko puno ljudi ima na planini i na samom putu. Jezero je vrlo poznato te privlači razne grupe. Na planinarenju možete vidjeti različite dobne skupine, od obitelji do parova (mlađih i starijih), pojedinačnih planinara do Instagram influencera.

Kada smo konačno došli do samog jezera ostali smo oduševljeni lokacijom i tom čudesnom bojom. Radi se o ledenjačkom jezeru. Iako na svim poznatijim lokalitetima stoji oznaka da se ne smije koristiti dron, netko je ipak letio. Moj dron je bio u torbi i nije vidio ‘akcije’ u Dolomitima. Vjerujem da su lokalne vlasti htjeli izbjeći kaos u zraku + ima dosta puno letova helikoptera, što bolničkih, što turističkih, tako da je jasno zašto nije dozvoljeno letjeti dronove. Na fotkama sam kroz cijeli putopis pokušao dočarati i kako izgleda put/kolika je gužva i kako lokacije izgledaju. Uz jezero se nalazi i planinarski dom koji ima ponudu hrane. Mi smo malo odmorili i krenuli natrag.

(lago di Sorapis)

(pogled kroz prozor obližnjeg doma na Sorapisu)

(jedan od mojih omiljenih kadrova na Dolomitima)

(još koja fotka na povratku uz najljepše kulise)

Na povratku smo stali na Misurinu na gore rečenu kavu i Viggo je uspio golim rukama uhvatiti lisku! Nakon kave krenuli smo prema lago di Braise, a prije smo pročitali da je parking obavezan do 16-16.30h. Kako smo sada išli puno kasnije (oko 19h) nije bilo niti službenika niti se naplaćivao parking. Eto mali hack za sve vas koji žele uštedjeti rečenih 40€. Prošetali smo oko jezera (jedan dio je bio nedostupan zbog urušavanja terena) ali stvar se počela ponavljati kao i kod cijelih Dolomita – svaki kut gledanja je predivan, svaka lokacija oduzima dah, oko vas ima toliko lijepih detalja i kadrova da uživate gdje god pogledate. Punih srca vraćamo se u smještaj i sutra krećemo dalje!

(hotel uz lago di Braise)

Drugi dan je po prognozi bila kiša od podneva na dalje. Zato smo se odlučili na planinarenje na Latemar jer je blizu našeg sela. Za Latemar smo čitali (te kasnije se i sami uvjerili) da je vrlo family-friendly, nudi lagane staze za šetnju i ima dodatne sadržaje kao žičaru, restorane itd. Na brežuljcima Latermara se nalazi art park s instalacijama, a svaki vrh je vidljivo povezan s idućim nudeći opcije kuda želite planinariti i što želite vidjeti. Ovdje smo naučili koliko se brzo vrijeme može promijeniti u Dolomitima. Vrlo je rijetko dobiti dan bez oblaka, a oblaci koje vidite vrlo su brzi i lako se promijene od bajkovito šlagastih do tmurnih i kišnih. Iako prognoza nije točna u sat, načelno se pokazala vrlo precizna i treba ju poštovati. Mi smo se nauživali na Latemaru, a gore smo se i počastili izvrsnim ručkom (šnicle su bile marinirane u ružmarinu – mljac!). Prvi put smo za dlaku izbjegli kišu kada smo se vraćali s brda, te smo mislili da ćemo uspjeti sići žičarom do auta prije nego krene jača kiša za cijelo poslijepodne ali ona nas je ipak oprala. Zato smo dobili kišnu avanturu, a kako nam je smještaj blizu sve je ostalo u pamćenju kao fora dan!

Treći dan je bio rezerviran za pohod na Secedu. Tom poznatom vrhu se može prići sa više strana, može se ići istim smjerom kako ide žičara (iz Ortiseja) ili iz obližnja dva sela. Ja sam htio da probamo čuvenu žičaru ali od Furnesa do Secede, a da prvu polovicu odhodamo. Iako sam htio napraviti dobro to se pokazao kao teži put jer je uspon iz Ortiseja dosta jak. Za ljepšu i lakšu dionicu potrebno je krenuti iz Col Raisera. Ono što nam je bilo wow osim dakako lokacije i pogleda jest opet ta količina ljudi (i ponude) na samoj Secedi! Ima niz mjesta gdje se može dobiti predivne fotke. Tu se opet nudi puno staza kojima se možete spustiti sa planine i nekoliko mjesta gdje se može popiti kava/pojesti ručak. Cijeli taj izlet je bio nekako nestvaran zbog predivnog vremena, prelijepe lokacije i atmosfere. Taj osjećaj se protezao kroz naš cijeli tjedan u Dolomitima – bajkovito, predivno, gotovo nestvarno!

(povrh skupe žičare i ostalih troškova poput parkinga puta do tamo itd, ovaj kralj naplaćuje ‘Photo point’ 5€. Radi se o tome da čovjek na samoj Secedi ima svoj teren i hodanje istim naplaćuje turistima. Mnogi se nisu odlučili za prolaz njegovim terenom, no mnogi i jesu – koji biznis!)

(žičara iz drugog sela prema vrhu)

(ekipa chilla ispred restorana i uživa u Aperolima, pivama i sl.)

(Viggo se durio cijeli uspon ali gore je našao ‘John Deer’ i osmijeh je konačno zablistao na tom malom licu)

(gospođa majka je u sedmom nebu)

(čest znak na svim poznatijim vrhovima/planinama)

(pogled prema žičari koja ide od vrha do Furnesa tj. do pola puta. U pozadini je Ortisej)

Na povratku iz Ortiseja uzeli smo rutu koja ide kroz Alpe de Siusi. Radi se o najvećem planinskom pašnjaku. Na vrhu ove ceste nalazi se nekoliko sela i uhvatili smo lijepe trenutke točno na zalasku dana. Gdje god pogledate uvijek naiđete na nekih krasan hotel, lijepo selo, predivne kućice, veličanstvene planine. Sve je toliko sređeno, lijepo i smisleno da je užitak hodati bilo gdje, voziti se bilo kuda…

Cijeli Dolomiti imaju jasan austrijski utjecaj u arhitekturi. Gotovo sve kuće su u pravilu drvene. Na većini mjesta ljudi pričaju i talijanski i njemački. Cijela regija odaje osjećaj strukturiranosti koja ne sputava prirodu. Ne nameće joj se i dopušta čovjeku da iskusi te prirodne ljepote zbog kojih smo došli. Same trgovine su lijepo opremljene, vidi se da su Talijani gurmani. Imaju veliku ponudu lokalnih proizvoda, vina, piva, sireva i svega što vas može veseliti. Restorani imaju korektnu cijenu i usluga je dobra.

Jedan dan smo posvetili vožnji do Bolzana no on i Trento nisu bili užitak poput boravka u planinama. Ti gradovi su odudarali od samih Dolomita jer su nisko što se nužno odrazilo na višu temperaturu i užurbanost. Oko Bolzana smo pogledali jedan dvorac i zaletili smo se do Karersee. Malo jezero u južnom Tirolu nudi laganu obiteljsku šetnju i lijepe vidike svuda naokolo. Za popodne i kraj dana zaputili smo se prema Trentu kako bi vidjeli povijesnu jezgru i okolicu. Kada smo se spuštali prema tamo bili smo osupnuti koliko je velika ta udolina gdje se grad nalazi. Prekrivena je vinogradima i voćnjacima, a udolina djeluje zaista ogromno. Dan je zapamćen po mnogo toga no opet nam se najviše svidio planinski dio i Karersee!

(dvorac Runkelstein)

(ovu fotku sam namjerno kliknuo s parkinga, da vidite da i na tako neugledom mjestu sve izgleda kao neka bajkovita pozornica)

(boja Karersee je čudesna!)

(koliko želite ljepote u kadru – DA!)

(ova i donja fotka su desno i lijevo pogled s vidikovca kada se spuštamo prema Trentu – sve što vidite su vinogradi + voćnjaci!)

(dokle god oko seže sve je obrađeno, iskorišteno i u funkciji)

(šetnja kroz Trento)

(kako bi naši rekli – oštarija)

Katedrala u Trentu je bila zaista impresivna. Vani je bio prosvjed vezan uz Gazu, u samoj katedrali je bila mala misa zadušnica, a ispred same katedrale je trg s kafićima gdje ljudi piju Aperol – puno raznolikosti na gotovo nikakvoj udaljenosti! Klinci su uživali u pizzama, a Talijani čak i nude da se napravi nešto po vlastitom nahođenju (što će biti na pizzi, što će biti izostavljeno i sl).

 

Za zadnji izlet smo htjeli prohodati Tre Cime ali nismo već danima mogli dobiti online parking. Nisam htio riskirati da dođem tamo i da ne mogu niti krenuti na pohod jer mislim da bi mi se srce slomilo. To ćemo pustiti za idući put na Dolomite. Ipak, dan je prošao ugodno, vožnjom prema Cortina d’Ampezzo ali iz razloga da dođemo na passo Falzarego i uživamo zadnji dan u hodanju na planinama. Tu ima opet nekoliko odabira za smjer i hodanje ali kako je dano da će padati kiša išli smo na lakšu stazu jer se na kraju i dogodilo kako smo očekivali, morali smo biti brži od oblaka do skloništa kako ne bi kompletno pokisnuli.

(uz ljude u kadru možemo dobiti pravilnu perpektivu i shvatiti koliko su zapravo ogromne planine oko nas)

(brze i česte promjene vremena nude razne kadrove koje treba uočiti i uhvatiti)

Što reći za kraj?

Dolomiti nude svoju posebnu atmosferu i draž. Zrak i voda su predobri. Gdje god krenete kao da ste u bajci. Planine su jedna na drugoj, opcija je gotovo previše. Hoćemo li se vratiti? Zasigurno da!

Ako volite prirodu, talijanski šarm i želite odmoriti na visini u planinama mislim da ne možete pogriješiti s Dolomitima! Tatjana samo naglašava da je njihova top ljetna sezona 6-7-8 mj. kaos po pitanju gužve jer je vidjela reelse da se doslovno čeka npr. na Sorapis kao u banci. Jedna cura je komentirala da joj je trebalo 8h da dođe gore, strašno. Ovaj period, početak 9 mj. nam se pokazao odličan.

Jedva čekamo ići gore opet, a vama želimo sretan put i da uživate – sretno!