Zašto sam postao fotograf?

Odgovor je – fotografija je odabrala mene. Znatiželja je odabrala fotografiju. Malo dijete u meni odabralo je istraživanje. Bolest u meni odabrala je zdravlje. Stres je zamijenjen srećom. Osjećaj nemoći zamijenio je osjećaj snage.
Fotografija nije moj poziv, to je moj život. To je moj idealni modus za pričanje ljudskih, životnih priča. To je medij koji zaokuplja moja osjetila. Kroz fotografiju proživljavam život i što je još bitnije, pamtim ga – beskrajno dugo! Njome mogu pomoći drugima, mogu ih usmjeriti, mogu ljudima otvoriti oči.

Ali ima trenutaka i kada ona ne znači ništa od navedenog, onda je samo vrsta meditacije. Onaj trenutak kada osjetim kako pritišćem dugme i taj predivni “škljoc”. Nije bitno kome se sviđa ta fotografija. Meni je savršena. A opet, koji put uzimam fotoaparat poput viteza koji uzima svoj mač i krećem u borbu. Siguran da ću pobijediti u bitci. Siguran kako ću obradovati nekoga. Siguran da ću napraviti promjenu.

Tko je zaslužan za to što želim biti bolji i tko mi drži leđa? Moja obitelj. Zbog njih sam uhvatio fotoaparat u ruke. Zbog Tatjane sam ga uzeo kao svoj poziv jer je rekla – probaj. Vjerovala je u mene. I na tome joj hvala. Kada god nađem energije i vremena, gledam mojim fotografijama nekome promijeniti svijet na bolje. Pokazati drugima što vidim. Kažu da ako ne činite nečiji život boljim, gubite vrijeme. Te riječi mi odzvanjaju u glavi. Vremena je malo. Odvažne prati sreća. Akcijom se potiče reakcija. Utrošenom energijom pomičem svijet. Gradim naš mjehurić gdje smo sretni.

Nakon velike tragedije dolazi velika radost. Nakon mnogo suza dolazi osmijeh. Vrijeme prolazi, ja samo imam fotografiju da mi pomogne da se sjetim…

Hvala vam što me pratite, hvala vam što dopuštate mojim riječima i mojim fotkama da utječem na vaše živote pozitivno. To nije samo čast, to je velika odgovornost. Znajte da to itekako cijenim. Hvala vam od <3